Balkan – His story

 mi smo odavno postali političke lopte velesila koje nas šutaju kako im drago. Treba reći da su njihovi interesi dobrim dijelom legitimni i da tu nema ništa sporno. Ono što je stalno sporno smo mi sami. Tko nama smeta da se ujedinimo i budemo velika sila? Imamo takav geopolitički, prirodni i ljudski potencijal da bismo to uistinu mogli biti.

živi se od izmišljenih razlika i sukoba, a istina i čitav narod su žrtve skorojevićkih interesa malograđanštine koja živi od njegove destrukcije

Sve što je stvarno dolazi upravo iz nužnosti pa i jugoslavenska svijest koja, kada se stvari ogole do suštine, ostaje jedini način samoodržanja našeg naroda koji je jedinstvena cjelina. Dakle, ili ćemo biti Jugoslaveni ili nas neće biti pa kako se tko opredijeli. Taj čas ponovo dolazi iz nužnosti.

Zašto se usmena predanja naših predaka ne podudaraju sa zvaničnom istorijom ovih prostora ? Zbog čega svi narodi Balkana imaju svoju istoriju, a kategorično odbijaju istoriju susjednih država ?

Dobro čuti Vaše pitanje znači dati barem pola odgovora. Ukratko, zato što se radi o lažima. Usmena predanja naših predaka govore o jednom narodu, a također isto govore svi naši povjesničari do barem 1840. godine, da bi se tada po imperijalnom diktatu prvenstveno Habsburgovaca (koji se lukavo kriju iza Mađara) počelo pričati o raznim narodima što je kasnije cementirano djelovanjem nakaradnog sustava obrazovanja i papagajskom retorikom medija i industrije šunda koju nazivamo znanost, umjetnost i zabava. Svim tim upravlja politika, a kako je ona kriva, sve je krivo. Naša nakaradna samosvijest je umjetno proizveden i estradno ustoličen konsenzus zasnovan na suštinskom neznanju. Zbog stalnih promjena ideoloških kurseva kod nas vlada potpuna zbrka, ignorancija i svijest nacionalističkih stada, a povijest se, to je već običaj, mijenja u skladu s dnevnom politikom. Evo jedan primjer. Nedavno sam u Narodnom muzeju Crne Gore u Cetinju slušao izlaganje o arhontu Petru to jest Petrislavu kojeg spominje Dukljanin. On se sad uzima kao temelj crnogorske državnosti, a sve do nedavno je ta ista znanstvena javnost branila dogmu da on ne postoji te da ga je Dukljanin izmislio. Rekli bismo, u redu, našli su materijalni dokaz i korigirali su se. No, i dalje se prešućuje da Dukljanin u istom pasusu piše da se radi o bratu kralja Miroslava (Trpimirovića) pa time i Mihajla Krešimira II Trpimirovića koji ga nasljeđuje po čemu ispada da su Trpimirovići, Vojislavljevići i Nemanjići jedna te ista porodica što je posve logično i za što ima i drugih dokaza. No, vladajuće institucije dijelom nemaju pojma, a dijelom im odgovara pabirčenje u svrhu vođenja dnevne politike i obrane vlasti. Dakle, živi se od izmišljenih razlika i sukoba, a istina i čitav narod su žrtve skorojevićkih interesa malograđanštine koja živi od njegove destrukcije.

Samim tim dobar dio svega što je nastalo u našim društvenim institucijama svodi se na nacionalistički šund, i zbog toga apsolutno sve njih treba podvrgnuti temeljitoj reviziji. Trebamo biti svjesni da imamo posla s monstruoznom sklepotinom, zapuštenom favelom, pravim tamnim vilajetom prepunim mračnih jazbina u kojima se kriju mnogi opaki likovi, bande i čudovišta.  To je najkraći i, mislim, najtočniji odgovor na Vaše pitanje.

1. Evidentno je da je izgovor za posljednjih nekoliko ratova bio poziv na „navodne“ istorijske fakte. Da li je nužan kolektivni osvrt na istoriju pa da takav izlet preraste u izlaz?

Ovo je vrlo kompleksno pitanje na koje moram dati opširan, ali, nadam se, smislen odgovor, jer smo svi zarobljenici raznih zabluda i laži.

Viđenje historije je ključno za oblikovanje čovjekove svijesti i zato je historija lopta koju, da se poslužim nogometnim rječnikom, svaka politika šuta iz svog šesnaesterca na protivničku stranu ne bi li prešla u kontranapad. Međutim, mi smo odavno postali političke lopte velesila koje nas šutaju kako im drago. Treba reći da su njihovi interesi dobrim dijelom legitimni i da tu nema ništa sporno. Ono što je stalno sporno smo mi sami. Tko nama smeta da se ujedinimo i budemo velika sila? Imamo takav geopolitički, prirodni i ljudski potencijal da bismo to uistinu mogli biti.

Međutim, naša malograđanska inteligencija (a gotovo da nikad nismo imali druge) uopće nema tu svijest. Nju je najbolje opisao Archibald Reiss kao totalnu mizeriju nedostojnu svog naroda. Malograđanština u stranim interesima i ideologijama vidi liftove koji će je odvesti na položaj, a to je sve što ona želi: živjeti na bez odgovornosti na tuđoj grbači. Nema ona ni vizije ni ideje, a osvijesti se eventualno tek kada je već kasno. Pogledajte samo Miloševića, usporedite njegov govor na Gazimestanu s onim u času silaska s vlasti i sve je jasno.

Nijedna vladajuća garnitura na ovim prostorima nije bila imuna na tu endemsku bolest, a štete koje su rađene uvijek su se kasnije neuspješno pokušavale zataškati. Najbolji primjer je politika KPJ. Između dva svjetska rata bila je najradikalniji i najzagriženiji protivnik jugoslavenstva i Jugoslavije da bi se, iz razloga svog najelementarnijeg samoodržanja, partijska vrhuška od 1937. postepeno prometnula u glavnog pobornika stvaranja nove Jugoslavije. Branko Miljković je potpuno u pravu kada kaže za Jugoslaviju da je „nastala u čas svoje nužnosti“.

KPJ je kandidate za svoje antijugoslavenstvo nalazila lako zbog razumljivih nacionalnih, klasnih i osobnih frustracija dijela radništva, manipulirala je njihovim osjećajima i pritom surađivala s najretrogradnijim silama koje su tada uopće postojale, od staljinističkih zelota do ustaških frankovaca, i općenito s bilo kim tko je htio rušiti novostvorenu državu. Partija je poslije rata sve to zataškala uključujući i činjenicu da su skoro svi Jugoslaveni smaknuti u staljinističkim čistkama bili upravo oni koji se nisu htjeli odreći jugoslavenstva. Čak i pokolj u Kerestincu, izveden u kombinaciji HSS-a, KPJ i Ustaša, dio je obračuna u kojem su žrtvovani oni koji se nisu mogli ili htjeli prilagoditi stalnim izmjenama partijskog kursa i slijepom, proturječnom dogmatizmu koji se mijenjao dnevno iz taktičkih razloga. Tu nitko tko je imao višak pameti i savjesti nije bio dobrodošao. Dapače, fasovao je metak.

U svakom slučaju, partija je svoje progone i stradanja u Kraljevini Jugoslaviji prikazala kao posljedicu svoje dosljedne borbe protiv velikosrpskog hegemonizma i buržoazije što bi bilo smiješno da nije toliko duboko tragično. Među lijevim snagama na ta se pitanja i danas tako gleda, no istina je posve drugačija. Partija je zabranjena i proganjana zato što je bila organ NKVD-a koji je u Jugoslaviji vidio najvećeg protivnika Sovjetskog Saveza i kao takva je aktivno radila na svim oblicima subverzije jugoslavenske države i pravog interesa svog naroda. Ništa, pa ni agrarna reforma kralja Aleksandra, nije je mogla odobrovoljiti.

Dakle, politika KPJ se nalazila dosljedno na kursu svih odluka Kominterne o likvidaciji jugoslavenske države i protiv ikakve mogućnosti njezinog preuređenja iz čega proizilazi da Jugoslaviju treba rušiti pod svaku cijenu. To je bila jedina konstanta i ideja vodilja KPJ, a sve drugo su bila taktička pitanja, tumaranja od partijskog zelotizma do narodnofrontovskog koaliranja pri čemu su svi bili dobrodošli taktički saveznici pa makar oni bili i fašisti.

Takve užasne zablude i samoubilačke zasade partijske prošlosti uz nemogućnost ili nevoljnost da se izvrši preispitivanje vlastite savjesti odveli su Titovu Jugoslaviju u ideološki ćorskak iz kojeg nikad nije izašla. Svoj istočni grijeh partija je pokušala zakamuflirati politikom „bratstva i jedinstva“ koju treba ispravno nazvati „Jugoslavija bez Jugoslavena“ pri čemu je nesretni kralj Aleksandar bio glavna babaroga. Apsurdno je da je najdosljedniji zagovornik Jugoslavije koji nije bio posebno omiljen među velikosrbima (između ostalog zato što je htio ukinuti ćirilicu) označen kao njezin arci-neprijatelj, a najteža optužba koju je neko mogao dobiti u Jugoslaviji bio je unitarizam. To je tek potpuni apsurd i unikum, da se pozivanje na državno i narodno jedinstvo u jednoj državi gleda kao subverzivni čin. To je odraz i Titovih zabluda i lutanja, njegove autokratske ličnosti i borbe za očuvanje osobne vlasti koja je u svojoj filozofskoj (ako se to tako može nazvati) osnovi habsburgovska u smislu da se radi o stvaranju osobnog imperija pri čemu je osnovno manipulirati nacionalnim pitanjem te svakoj naciji naturiti nekakvog iritanta. Dakle, možete biti Hrvati, dat ćemo vam Dalmaciju, Baranju i Istru bez ograda, ali u Hrvatskoj će vam vladati lokalni Srbi.
Možete biti Srbi i imat ćete Srbiju, ali morate biti kuš i imat ćete vi jedini autonomne pokrajine, a od Kosova i Metohije napravit ćemo iredentistički eldorado i tako dalje i tako dalje.

Takva Jugoslavija je dijelom zbog geopolitičke situacije, a još većim dijelom zbog manjka unutrašnjeg legitimiteta i identiteta, tražila svoje potvrdu u često bizarnim unutar-političkim rješenjima te izvozu revolucije čime je stvorila egzotično i šaroliko međunarodno društvo s ogromnim rasponom svakakvih likova (od Nasera do Idi Amina preko Gadafija do Che Guevare) te navukla bijes svih svjetskih sila, i dugoročno napravila sebi ogromne međunarodne političke račune koje nikako nije mogla poravnati. Tako je postala nepredvidiva i opasna država, svijeća koja dogorjeva s više krajeva, osuđena na stalno miješanje u tuđe stvari i stalno zapostavljanje vlastitih problema. Na unutarnjem planu bilo je prisutno stalno eksperimentiranje, promjene kursa, neprincipijelnost i raspirivanje unutarnjih proturječnosti za račun očuvanja autokracije koja je stalno podrivala vlastiti legitimitet i kojoj je stalno trebalo prinositi „ljudske žrtve“. Gotovo da nije bilo godine da netko od moćnika nije zglajzao pred Titovim oltarom.

Titova partizanska strategija ratovanja u stalnom pokretu, bez zadržavanja i posebnog fokusa, ono što bi Englezi nazvali šutanje konzerve niz cestu, postala je jugoslavenska ideološka matrica koja je zbog svoje konspirativne naravi, stalnih improvizacija i promjena dugoročno bila osuđena na propast. Koncept „revolucije koja teče“ je također promašen, jer se revolucija i država međusobno isključuju. U takvom sistemu sve postaje dnevna politika koja se po definiciji stalno mijenja, a kad se tako upravlja glavnim sferama društva, onda tu nema ni stabilnosti ni sreće. Jugoslavija je tako postala postmodernistički kaotični anything goes laboratorij društvenog inžinjeringa, pop-art inačica svjetske revolucije, reality show i teatar apsurda, u kojoj se na kredit međunarodnih bankara pravi nadrealni samoupravni socijalizam te izvozi svjetska revolucija personalizirana za kojekakve likove među kojima ima svega, od marksističkih i religioznih fanatika do hollywoodskih zvijezda, kojekakvih probisvijeta, obavještajaca i kriminalaca, a u „probranom“ društvu tu i tamo moglo se sresti i ponekog ljudoždera.

Da skratim priču. Jugoslavija je naša povijesna nužnost bila i ostala, no ne može se voditi takva neprincipijelna politika bez da račun kad-tad bude ispostavljen. Karađorđevići, Trumbići, Petrovići, Smodlake, Strossmayeri, Brozovi, Meštrovići, Petrovići, Bukovci i svi ostali postajali su Jugoslaveni iz nužnosti. Sve što je stvarno dolazi upravo iz nužnosti pa i jugoslavenska svijest koja, kada se stvari ogole do suštine, ostaje jedini način samoodržanja našeg naroda koji je jedinstvena cjelina. Dakle, ili ćemo biti Jugoslaveni ili nas neće biti pa kako se tko opredijeli. Taj čas ponovo dolazi iz nužnosti.

Ove male i bezvezne kvazi-nacije s kojima se toliko gorljivo identificira narod pretvoren u rulju izluđenu traumama i medijima, su mrtvorođenčad nesposobna da živi bez nekog inkubatora. Nastale su dugoročno kao plod habsburške politike čupanja pa novog (na)sada, neke vrste krnjeg državotvorstva pod carskim pokroviteljstvom. Dakle, cilj je privremeno stvoriti male i rascjepkane nacije izjedane unutarnjim suprotnostima koje su se nesposobne suprostaviti sprezi sila koje su ih stvorile. Dugoročni cilj je asimilacija. Titova politika je bila to isto samo bez dugoročnog cilja, što je plod njegovog karaktera i ateizma. Žao mi je što to moram kazati, bez obzira što se radi o velikanu i na moje iskreno divljenje prema određenim stranama njegovog lika i djela. No, sud historije već je dao svoju ocjenu: „Ako smo pali, bili smo padu skloni“ što reče već spomenuti genij Branko Miljković. Bio je to bizaran i spektakularan uspon te jednako bizaran i spektakularan pad kojeg Tito, na svoju sreću, nije doživio čemu je doprinijela njegova vještina, beskrupuloznost, ali i specifične međunarodne okolnosti.

Dakle, da privedem kraju ovo poduže izlaganje i direktno odgovorim na vaše pitanje. Naše viđenje sebe plod je iskrivljene predstave povijesti koju zajedničkim snagama stvaraju strane sile i domaći kolaboracionisti, a mijenja se prema potrebi. Te laži su stalni izvor mračnjaštva i sukoba. Nužna je povijesna revizija te sagledavanje vlastite prošlosti uz kritičko preispitivanje domaćih i stranih izvora. No, sve što činimo mora svoj smisao nalaziti u ideji da se radi  jednom narodu jer je to jedini način našeg samoodržanja. Dok god ne probudimo takvu svijest bit ćemo stješnjeni u povijesne klance i osuđeni na međusobno klanje. Trebamo se okrenuti sebi i sami definirati osnove strateške ciljeve razvoja svog naroda, te razumno odvagnuti što je uopće moguće, ne libeći se da, usklađujući svoje interese sa strancima, tražimo pomoć koja nam itekako treba. Pritom moramo biti svjesni da također i mi imamo što ponuditi, ali tek pod uvjetom da imamo ispravnu i principijelnu politiku zasnovanu na ispravnom poimanju sebe.

1. Na nedavno održanom predavanju u Podgorici koje je organizovano od strane Crnogorske Alternativne Kulture naveli ste da su sve knjige iz Dalmacije odnešene u Rim. Kako to da ljudi sa ovih prostora, odnosno rijetko ko u svijetu ima pristup tim arhivima, shodno toj činjenici otvaranje tih arhiva bi imalo globalni uticaj. Što mislite da bi se u tim knjigama moglo otkriti ?

Tako je, kazao sam da su bitne knjige zabranjivane i spaljivane, a njihovi autori podvrgavani teroru, progonu i prešućivanju. Čak se za posjedovanje Biblije na narodnom jeziku završavalo na lomači. Imamo, dakle, neprekinuti kontinuitet vrlo rigiorozne i opasne cenzure barem od kraja antike pa sve do relativno nedavno, a na nešto umiveniji način to traje i danas. Knjiga Mavra Orbina „Kraljevstvo Slavena“ je posebno ilustrativan slučaj. Čim je izdana, završila je na Popisu zabranjenih knjiga koji je Vatikan održavao s gorljivom revnošću, a sam autor je prognan u doživotnu izolaciju u jedan otočki samostan. S „Razgovorom ugodnim naroda Slovinskog“ Andrije Kačića Miošića šutao se svatko kako mu je drago pa su izuzimani i prešućivani nepoćudni pasusi i poglavlja već po diktatu politike. O Dukljaninu, koliko je kidan i mijenjan, vjerujem da nije potrebno pričati. Naši velikani poput Gaja, Pribojevića, Šveara, Gundulića i ostalih više-manje su proglašavani simpatičnim urođenicima koji su se u mraku neznanja i potrebi psihičkog samoodržanja hvatali za slamku mitomanije. Vrlo je teško, gotovo nemoguće, kod nas kupiti njihova djela, a neki originali su davno sklonjeni pa više niti ne postoje u javnom opticaju. Nije dovoljno za to kriviti strance, a sebe izuzimati od krivice. Pa mi smo jedni druge odvajkada prodavali u roblje! Uostalom, stranci se često bolje odnose prema našoj baštini nego mi sami. Možete, recimo, naručiti pretisak knjige Ivana Šveara direktno iz „British Library“ za male novce, a recite mi gdje se ona kod nas može kupiti? O digitalizaciji i javnoj cirkulaciji da ne pričamo.

Strane institucije nas mnogo pomnije izučavaju nego što mi u svom malograđanskom tupilu možemo pomisliti. No, one to rade iz određene nužnosti koje samo mi nismo svjesni. Naravno da tamo postoje javni i tajni arhivi, a napose je za nas značajan Tajni vatikanski arhiv u kojem se štošta krije, a pogotovo ono što se tiče iskona kršćanstva koji je ovdje na Balkanu, točnije u tadašnjoj Dalmaciji i Makedoniji. To je izuzetno značajna tema i za nas spasonosna o kojoj svakako treba više govoriti, ali to je zaista posebna priča.

2. Zašto su Britanci Balkan smatrali krajem poznatog svijeta na Istoku i kakav je njihov interes bio otkup Visa od Mlečana u periodu od 1811-1814.godine ?

Mletačka republika propala je 1797. godine, a 1811. je britanska flota porazila francusku u bitci koja je trebala onemogućiti francusku dominaciju Jadranom. Ova bitka vodila se u sklopu britanske politike sprječavanja uspostave francuske dominacije Mediteranom i čitavom Evropom. S Otranta se kontrolira centralni Mediteran, a Jadran se već jako dugo (otkada postoji pomorsko ratovanje) kontrolira s dvije strateške točke: jedna je Vis, otok u središtu Jadrana sa svojim prirodnim lukama, izvorima pitke vode i vlastitim obalnim zaleđem dovoljnim za organizaciju vojne ekonomije, čak i za aerodrom. Druga je, naravno, Boka koju tada forsiraju Rusi u suradnji s Britancima u sklopu svog savezništva protiv Napoleona.

Britanci su nazivali Balkan Bliskim Istokom zato što je tada dobrim dijelom bio još uvijek u sklopu Osmanskog carstva koji je čitav smatran Istokom. Britanija je to carstvo smatrala retrogradnom i stranom pojavom u Europi koju će vjetrovi historije neizbježno i uskoro razvijati na sve četiri strane, a oni su smatrali, u sklopu svog političkog i duhovnog mandata, svojom dužnošću upravljati tim procesom. Za razliku od mnogih, ja to ne vidim kao naročito krivo, jer se postavlja pitanje alternative. Što je alternativa? Vakuum vlasti, pad u totalno barbarstvo, prepuštanje tog zapuštenog teritorija i naroda nekim drugim, još mračnijim silama?

Pitanje političke (i ne samo političke) pragme je duboko i suštinsko pitanje čovjekove egzistencije koje čovjeka prati od najranije zabilježenih tragova njegove misli. To pitanje je također zaokupljalo antičke mislioce, a ostat će otvoreno do konačnog zatvaranja knjige ljudske povijesti.

3. Zašto u udžbenicima istorije sa naših područja znamo sve o nastancima velikih gradova, kultura sa kojim nemamo previše dodirnih tačaka, a ne učimo gotovo ništa o nastancima ovih u kojim živimo ?

Budući da smo uvjereni da smo u svoju zemlju došli u srednjem vijeku, sve što tu od ranije postoji za nas je strano. To je kao da otmete kuću od nekog drugog čovjeka, pa ju onda pokušavate preurediti i namjestiti prema sebi, a ono što je bilo prije zaboraviti. E sad, naš problem je specifičan po tome što mi nismo došli, nego smo povjerovali podvali da smo došli. Zato smo danas toliko nekulturni: takva kultura nije kultura nego nekakva umjetna pseudocivilizacija. Mi smo, da tako kažem, iščupani iz narodne kulture i presađeni u pseudocivilizacijski falsifikat, i tako smo postali novi sad plitkog korijena, malograđanština. Teza o dolasku nema nikakve veze s dokazima na terenu, s narodnim predanjima, niti s našim pisanim izvorima, niti s učenjima drevnih duhovnih škola, niti s genetikom, lingvistikom, etnologijom, a najmanje s istinom. To je jedan obični politički konstrukt koji je vremenom prerastao u prepirku uhljeba i skorojevića kojima je najvažnije tko je kome kako doskočio i tko je što poklopio i proždro. Za istinu tu nema nikakvog prostora, jer su svi sudionici rasprave sve što imaju uložili u laž.

4. Vrlo malo znamo o mjestima kao što je Tuđemirov sarkofag na Zlatici, Ulcinju, Medunu, potopljenim gradovima na primorju, Skadarskom jezeru, a i to što imamo prilike da otkrijemo saznajemo iz istraživanja stranih istraživača. Koliko možemo vjerovati njihovim istraživanjima i kako se upuštiti u samostalna istraživanja ?

Osobno ne dijelim ljude na strane i naše, osim u smislu da je strano ono što je otuđeno od istine. Od izvanjaca možemo štošta naučiti, a posebno od Salinasa Pricea koji je posve ispravno locirao Troju tu kod nas. No, njihov uvid je nužno ograničen činjenicom postojanja jezične i kulturne barijere u odnosu na naše podneblje.

Ako bih bio pozvan dati smjernice za samostalna istraživanja, onda je tu potrebna prije svega predanost istini. Činjenice treba stalno kritički preispitivati i inzistirati na tome da je istina jednostavan koncept zanovan na istosti. Dakle, istina je puni sklad i ljepota: ona je ista s koje god je strane pogledali. Budući da je naša povijest jedan užasan kupus davno narezan, ukiseljen i usmrđen, koji nitko živ ne može konzumirati, onda je očito da se radi o lažima.

Dalje, potrebno je poznavanje načina na koji je antički čovjek vidio svijet, a koji je posve obrnut od suvremenog. Treba se postepeno odučavati od modernih materijalističkih besmislica i pritom usvajati pravila antičke i iskonske kršćanske filozofije, religije i ezoterije, a na poseban način razvijati simboličku pismenost, e da bi se uopće moglo stupiti u vezu s antičkim i kršćanskim poimanjem svijeta upućenog ka metafizici, za razliku od ovog današnjeg koji stremi ka fizici. Za antičkog čovjeka fizički svijet je bio koprena prebačena preko istine, svijet sjena, slično Platonovoj pećini. Shodno tome, antički mudraci nisu bili u potrazi za činjenicama, jer su one po definiciji iskrivljene, nego za istinom. Kako je to današnjem čovjeku daleko i nedostižno!

U svakom slučaju, radi se o dugotrajnom, mukotrpnom i nezahvalnom putu prepunom žrtava i odricanja, jer se tragalac za istinom uvijek nalazi što u otvorenom, što u prikrivenom sukobu sa svijetom u kojem su laž i improvizacija postavljeni kao norme. Dapače, takav čovjek može najprije očekivati osudu i prezir, a tek rijetki koji krenu tim putem stići će do svjetske slave, ali ona je ionako varljiva. Možemo kazati da se do tamo već jako dugo nitko nije za života popeo, ako i kada uopće, osim na drvu križa. Ako ima kandidata, neka znaju što ih čeka. No, na tom putu doživjet će veliku osobnu satisfakciju i duhovni preobražaj, a upravo smo zbog toga došli u ovu dolinu suza, da pronađemo vlastitu dušu. Ako nekoga to tješi, istim putem hodio je i Nikola Tesla.

5. Da li su ljudi sa ovih prostora osuđeni na konstantno traženje krivca među sobom dok stranac postaje irelevantan, kao što ste naveli u predavanju da je iz sadašnje vizure više kriv Vuk Branković nego dugogodišnja Otomanska okupacija ?

To ja tumačim kao višu oktavu konfuzne nacionalne samosvijesti prisutne u svim sastavnicama našeg naroda. To je izraz regresivnog plemenskog mentaliteta i klaustrofobije porobljenog naroda pri čemu smo uspjeli stvoriti posebnu metodu preživljavanja od uništavanja sebe samih. Kod nas se to čak smatra poželjnom i uspješnom profesijom.

No, to je također izraz svijesti da nam nitko ne bi mogao ništa da sami sebe ne uništavamo. Budući da smo barem podsvijesno znamo da smo sami krivi za vlastitu propast i budući da zakon samoodržanja nalaže da ne krivimo sebe, onda krivimo prvog do sebe. Nije to nikakav posebno srpski specijalitet, to je dio ljudske prirode kod nas uzdignut na razinu mentaliteta. Dakle, kod nas su pojam rodoljubnog čina bratska mržnja, svirepa osvetoljubivost, mračno koristoljublje i ulizivanje neprijatelju. No, svi su naši osjećaji površni i kratkotrajni pa se okrećemo na ovoj vjetrometini kao vjetrokazi.

Evo, recimo, nitko se danas u Dalmaciji se ne sjeća talijanskih zločina u Drugom svjetskom ratu. Čak ni njemačkih. U Zagrebu se nitko ne sjeća osmovjekovne mađarske dominacije. U Vojvodini također, ali svuda pretiče onih kojima su Srbi, Hrvati ili neki drugi za sve krivi. To je ta naša vjekovna nesloga zbog koje smo redovno potučeni na svih poljima. Kao pravo regresivno pleme, nekako se uspijemo ujediniti u času opće ugroženosti, ali čim opasnost mine, sva naše razmirice i užasne činjenice o nama isplivaju na površinu. I zaista, naša prošlost je prava Šuma Striborova katastrofe i užasa: mi smo ti koji smo bili u osmanskim, mletačkim, austrijskim i rimskim trupama, kao i u „njemačkoj“ 369. „Vražjoj“ diviziji koja je žarila i palila za vrijeme NOR-a, raznim Ustašama, Belogardejcima, Nedićevcima, Ljotićevcima i tako dalje. Pa uzmite da je na Neretvi više od 80 posto trupa suprostavljenih partizanima bilo mahom ispunjeno od domaćeg življa što Ustaša, što Četnika, što unovačenih legionara u sklopu Wermachta koji su činili većinu tzv. njemačkih trupa… Pa to je zapravo bio građanski rat pod stranom komandnom palicom! Ovdje gotovo da se nikad ništa nije dogodilo izuzev naših međusobnih klanja pod perfidnom komandom stranaca. To je naš stalni obrazac. Podsjeća li nas to možda i na 90-te?

Kod nas je kolaboracija uvijek bila norma, a slobodarstvo uvijek iznimka i opasan čin, pogotovo ako nikoga ne mrzite i ako nikojem strancu ne služite, jer tek tada nemate saveznika. Nad tim bi se trebali najviše zamisliti.

No, to je također naša kardinalna mentalitetska značajka na koju svi strani faktori računaju. Naravno da Njemačka računa na hrvatske kolaboracioniste.
Naravno da Rusija računa na iracionalne, naivne i samoubilačke srpsko-crnogorske rusofilske sentimente i stalno ih potpaljuje. A kad je to Austrija ili Njemačka žrtvovala svoj interes za hrvatski, ili Rusija za srpski ili crnogorski? Svi kalkuliraju, s tim da se ozbiljni ljudi bave velikim računima, a raja računa usitno da preživi, a baš to je naše prirodno stanje koje ne zato vidimo. Dakle, svatko sa strane računa s našim naivnim i zločestim osjećajima koji se svode na mržnju, kolaboraciju i sitan ćar, ali mi smo ti koji želimo moneta za potkusurivanje jer smo u srcu postali mali.

Jugoslavenstvo je zajednički neprijatelj svih imperijalnih politika na Balkanu i, paradoksalno, svog naroda i svih njegovih međusobno posvađanih i sluđenih komponenti. Svaka Hrvatska, koja i kakva god bude postojala, morat će biti njemački pijun, jer to je jednostavno logika situacije. Njemačka je podržavala i podržavat će svaki hrvatski secesionizam od Jugoslavije. Uostalom, zato su ga Habsburgovaci i Vatikan stvorili.
Svaka Srbija, koja god bude postojala, morat će plesati na žici između Njemačke i Rusije i zato će one, svaka na svoj način, uvijek podržavati nakaradnu srpsku samobitnost i pritom uvijek od te krnje nacije praviti strašilo i invalida, kojeg će bez krzmanja, čim zagusti, ostaviti na cjedilu. Čitatelj može sam nastaviti niz ostalih članova naše jugoslavenske menažerije koji su, što su manji, to luđi i karikaturalniji.

Biti Jugoslaven je oduvijek bio revolucionaran stav, čak i u vrijeme Jugoslavije! Jugoslavija, za razliku od imbecilnih Bantustana nastalih na njenim razvalinama, mora voditi samostalnu politiku i zato je ona toliko nepoželjna onima koji žele drmati Evropom. No, Jugoslavija bez Jugoslavena nije moguća i na tom ispitu je pao i prvi i drugi pokušaj stvaranja naše države, svaki iz posebnih razloga i u posebnim okolnostima. Uz to, mi svojim kompleksnostima jednostavno nismo intelektualno dorasli.

Suprotno uvriježenim shvaćanjima, ja sam stanovišta da su, bez obzira na sve uspone i padove, naši najveći i najčvršći historijski saveznici Britanci i Amerikanci, ali, u nedostatku naše samosvijesti i dobre procjene međunarodnih odnosa (za što nismo sposobni, jer nismo sposobni za racionalnost) mi to ne razumijemo. Rezultat je da su oni prisiljeni voditi balkansku geopolitiku u vakuumu nastalom nestankom jugoslavenske misli i nestankom onih koji žele i mogu preuzeti odgovornost za dobrobit svog naroda. Ovo što imamo danas je najgore moguće rješenje: podijeljenost, vladavina primitivaca, rusko-njemačko otimanje za dominaciju Evropom te anglo-američko pragmatično balansiranje na sipljivom terenu ruševina Jugoslavije. Ne zaboravite da su jedino Britanci i Amerikanci dosljedno bili za svaku Jugoslaviju, a svi drugi dosljedno protiv.

6. Zašto se dva vijeka nakon rođenja Njegoša pravi fama oko njegove ličnosti, njegovi citati se prosipaju kao zrnca mudrosti, a niko se ne bavi ozbiljnijom analizom njegovog lika i djela ?

Njegošu nismo ni intelektualno ni duhovno dorasli. Ničemu ne možemo priči na adekvatan način, a pogotovo njemu, najvećem spomeniku naše nacionalne koagulacije koja je pošla krivim putem. Možda je uzrok baš u tome što nas on stalno posjeća na vlastiti jad i sramotu. Mala, ali važna digresija. U mom gradu Imotskom, koji je na žalost gotovo potpuno uništen u svakom smislu, ne postoji svijest da je jedan od glavnih arhitekata obje Jugoslavije, čovjek koji je dao prijedlog imena Jugoslavija na Pariškoj konferenciji, rođeni Imoćanin, Josip Smodlaka. Po njemu se ništa ne zove, nigdje mu nema spomena, a hibridna, kompleksaška, seljoberska poluinteligencija koja krcka posljednje ostatke društvenog bogatstva kojeg je proždrla poput skakavaca, poludi od straha i užasa na sam spomen Jugoslavije, prije svega jer ju sve što je kulturno i miroljubivo podsjeća na vlastiti jad i bijedu. Isto je i u mom drugom gradu, navodno slobodarskom, Splitu gdje je Smodlaka izgubio svoju ulicu, a bio je dvostruki gradonačelnik i moglo bi se kazati da najviše njemu treba zahvaliti što Split danas nije dio Italije. Eto kakvi smo. To napominjem da ukažem da Njegošev problem nije usamljen.

Njegoš je kao čovjek, državnik i mislilac prošao svoj razvojni put. Mnoge su njegove opservacije kozmičke, ali su mnoge također realne i ljudske pa samim tim često također prividno kontradiktorne. Pa kakve bi uopće mogle biti u ovoj zoni sumraka? U svojim sanjarenjima o nacionalnom oslobođenju, on se također koleba između potrebe za istrebljenjem i izmirenjem, simbolički između „Istrage Poturica“ i „sprstvuj đelom, vjeruj u što vjeruješ“. To su još biblijske dileme, a ako netko misli da i danas nisu relevantne neka se sjeti Ataturka i, u posljednje vrijeme, Putina. Međutim, danas se Njegošem svaka rđa šuta kako joj drago. Sada ću izreći svoje stavove pa neka čuju svi koji se osjete prozvani.

Jedna od redovnih optužbi stiže nam iz muslimanskog tabora pri čemu, naravno, ne mislim na Muslimane nego na njihovu ljigavu malograđansku inteligenciju koja se po svemu uklapa u stereotip svih ostalih iz svih sastavnica našeg razvaljenog naroda. Optužuje se Njegoša za genocidnost, a pritom poziva na romantičnu viziju Osmanskog carstva kao neke tamo Arkadije u kojoj je vladala savršena pratolerancija. Osmansko carstvo bilo je imperij koji, kao svaki imperij, mora biti prividno tolerantan baš da bi sakrio svoju totalitarnu bit, a egzistira putem proizvodnje zavada te arbitriranjem između zavađenih strana. Ahdnama jest donijeta kao akt tolerancije, ali se njena svrha otkriva u kontekstu specifične situacije kada nije bilo moguće, a ni korisno, gledajući s tek otetog Bospora s kojeg se još cijedi krv, asimilirati sve Kršćane carstva. Istina jest da je moguće da su Osmanlije barem dijelu našeg naroda, u opreci s domaćim zlikovcima i krvolocima, izgledali kao hor anđela. I danas nam tako ponekad izgleda EU, ali to ne znači da ona nema totalitarnu bit i da stalno ne potpaljuje razne podjele pa nam onda prilazi promuklo i podmuklo mekećući kao vuk u janjećoj koži.

No, zub vremena uzeo je svoje, a kad je uvriježeno zlo entropijom preplavilo Osmansku carevinu, onda je i ona utonula u totalni kaos i korupciju. Njegoš u to vrijeme sa svoje pozicije prihvaća novozavjetnu misao iz Lukinog evanđelja da nije moguće služiti dva gospodara što u ovom slučaju znači biti lojalan slavenstvu i osmanizmu, ali je također svjestan da nije niti dobro niti korisno, a niti moguće istrijebiti duboke korijene islama, a još manje katoličanstva s ovih prostora. Također nije siguran ni da pravoslavlje daje dobar okvir za moderno društvo. Dapače. A Muslimani kojima Njegoš smeta neka malo prouče Ataturka koji se stalno bavio etničkim čišćenjem i društvenim inžinjeringom moderne turske nacije u kojoj vide svoj probitak i spas.

Tako je Njegoš jedan Jugoslaven, filozof i vizionar živ zatrpan u svojoj primitivnoj državici zabitoj u planinama i ne preostaje mu ništa drugo do poput Heraklita plakati nad kolektivnom sudbom svog razmrvljenog i slabog naroda. Kao takav Njegoš je bio utjelovljena duša svog naroda shvaćenog u širem smislu jugoslavenstva, koje, doduše, u njegovo doba još nije postajalo kao termin i mislim da je to uzrok konfuzija o Njegoševim sentimentima.

Na ove stare jade nadovezuju se danas još neki. Moderno crnogorstvo koje se odriče srpstva je karikaturalno, jer odvojiti Njegoša od srpstva nije moguće. No srpstvo koje Njegošu pokušava navući svoje gibaničarsko lice, bradato i masno, otuđeno od slavjanstva i crnogorstva, također je jadno. A Hrvati, koji danas o njemu malo i ništa znaju, u skladu sa svojim ignorantstvom svode ga na zajednički nazivnik srpsko-crnogorskog četnika. Ne znaju za njegove veze s Jelačićem i Rajačićem 1848. godine te kovanje planova za ustanke u Bosni i Makedoniji. Općenito Hrvate danas zanima samo skorojevićizam, čast rijetkim izuzecima. Tako je za njih i jedan Jelačić je simbol anti-srpstva, što je  potpuno nakaradno i monstruozno. U stvari, suvremeni Hrvati površno poznaju čak i estradnu, tuđmanesknu verziju svoje povijesti, jer je čak i ona svedena na sitne interese, mržnju i parolaštvo, a u centru svega nalazi se nekultura, podobrazovanost i kompleksaštvo.

Na ovim nacionalističkim frustracijama grade se one jezične gdje se apsurdi dovode do paroksizma. Danas se od naroda traži da pristane na jezik kao na političku kategoriju koja ga definira, ali da pritom taj isti narod pristane na to da nije definiran zajedničkim jezikom. Jadno i bijedno. Suma sumarum, koliko sam ispratio, čak je i nedavna obnova Njegoševog mauzoleja bila povod za demonstraciju jeda i jada, upotrebu Njegoša za politikanstvo određenih krugova. No, Đukanović koji predstavlja vladu koja ga je obnovila možda nije mogao dočekati ništa bolje, budući se i sam svojim djelovanjem odrekao jugoslavenstva iza kojeg, vjerujem, i dalje intimno stoji. To je samo još jedan ilustrativan primjer kuda dovodi naša takozvana pragma lišena jasne ideje, mada Đukanoviću ne odričem ni mnoge zasluge, a niti tešku poziciju u kojoj vodi svoju politiku. No, ne poričem ni greške koje je učinio koje dijelom ne poriče ni on sam, što je dobro i kod nas jedinstveno. Politika je, zaista, umjetnost mogućeg.

7. Da li se današnje samosaplitanje Crne Gore može tumačiti kroz spoticanje Zorke Karađorđević rođene Petrović ? Ko je gurnuo Zorku i da li se sa njenim padom sve pošlo nizastranu ?

Moglo bi se kazati da je i ovo jedan primjer paradigmatičan za Crnu Goru, ali i za Srbiju pa i šire. Knjaz Nikola je vodio politiku u suženom manevarskom prostoru pri čemu se morao služiti velikim lukavstvom i realizmom. On je jednostavno morao plivati u virovima između suprostavljenih bujica Austrije i Turske, oslanjajući se na slabu potporu Rusije čija je politika (što je opet normalno) bila vođena prvenstveno vlastitim interesima. Tu jadnu poziciju najbolje oslikava primjedba Miloša Obrenovića da mu stalno govore o nekakvoj Rusiji, a on kud god pogleda vidi samo Austriju i Tursku.

No, knjaz Nikola je, poput Njegoša, iskreni Jugoslaven, a za njega srpstvo ima isto značenje kao i jugoslavenstvo, ako ne i čitavo slavenstvo. On je svjestan svih slabosti Obrenovića kao porodice i pokušava se nametnuti kao jugoslavenski vladar u jednom trusnom periodu formiranja nacija, na što, pravo govoreći, ima najveće moralno pravo. Zato svoju kćerku Zorku daje za kumče Mihajlu Obrenoviću, ali također zato spašava Karađorđeviće od izumiranja kad tu istu Zorku daje za ženu Petru Karađorđeviću kojemu je to posve sigurno zadnji vlak za ženidbu. Petar je tada već u godinama, a omražen je na dvorovima Evrope, jer njegovu porodicu bije glas ubojica. Sjetimo se da je Karađorđe ubio svog oca i brata, a kasnije je Petru ustavom zabranjen povratak u zemlju zbog nikad dokazane umješanosti u atentat na kneza Mihajla koji bi također jednom trebalo rasvijetliti. Niz se kasnije na tragičan način nastavio. Svakako je Zorka Nikolina velika ljubimica, izgledom i karakterom vrlo slična njemu, dijeleći mnoge zajedničke vrline, ali i mane.

Do časa svoje pogibije, Zorka je rodila dva sina i dvije kćerke (od kojih jedna nije preživjela), a bila je trudna s petim djetetom tog kobnog martovskog dana 1890. godine. Prema onome što se može razbrati, Petar je bio na nekom četovanju u dubini Osmanske carevine ili čak u Srbiji na što Austro-ugarska ne gleda blagonaklono te pritišće Nikolu da ga spriječi. Nikoli to nije lako uraditi iz razloga što je i sam dugo vremena ohrabrivao takve ulete, ali i stoga što se Zorka do tada već prometnula u najvećeg zavjerenika među Karađorđevićima koja je sebe, svoga muža i djecu već vidjela na budućem prijestolju Srbije i Jugoslavije. Na taj način je postala izravni konkurent pa i neprijatelj svog oca. Tog dana kad je Nikola dobio obavijest da se vratio Petar sa svoje specijalne ekspedicije, on ljutito odlazi u Petrovu kuću preko puta Dvora te unutra, na stepeništu, izgleda da dolazi do svađe u kojoj sudjeluju Nikola, Zorka i Petar. Pod nejasnim okolnostima Zorka se ruši niz stepenice te zadobiva teške ozljede od kojih umire, a dvadeset dana kasnije također umire njezin sin Andrija rođen prije vremena pod tako traumatičnim okolnostima.

Svjesni smo da postoje priče da ju je Petar bacio niz stepenice, ali to gotovo posve sigurno nije tako i moguće je da se radi o spinu. Nije za to bilo razloga. Petar ju je izuzetno volio, ona mu je bila glavno emocionalno, egzistencijalno i političko uporište, a Nikola bi ga za tako što, uzevši u obzir njihovu međusobnu neterpeljivost, zasigurno dao ubiti. Nikada nećemo saznati pravu istinu, ali meni se čini da, ako je itko gurnuo Zorku, onda postoji mogućnost da je to nehotično učinio Nikola za što se mogu ra zabrati neke indicije iz okolnosti događaja, ali i zapisa kraljevića Đorđa. On u svojim memoarima opisuje Petrov očaj i trodnevnu samoizolaciju po Zorkinoj smrti, svoj i bratov strah da će osim majke izgubiti i oca, zatim tajni razgovor u četiri oka Petra s Nikolom koji dolazi kod njega u sobu (što vjerujem da ne bi napravio da je Petar Zorku srušio niz stepenice) nakon čega Petar napušta Cetinje da bi se tek kasnije, nakon dužeg perioda, vratio samo po djecu.

Koliko htijenja, ambicija, strasti, sanja, jada i čemera je upleteno u taj tragični čvor! Stvari su uskoro definitivno pošle niza stranu za Petroviće, a time i za Crnu Goru. Nije se ni Srbija mnogo usrećila; ta teška trauma je užasno loše djelovala na oba kraljevića tako da se jedan porodični obračun prelio na čitavu Jugoslaviju i nastavio se serijom kasnijih prevrata i ubojstava. Nije li to baš simbolički vjerna slika našeg naroda?

Bilo kako bilo, mislim da je iskreno jugoslavenstvo mlađih Karađorđevića oblikovano na Cetinju povučeno s majčinim mlijekom. Mislim da se slično može kazati i za Petra. Ni Aleksandar ni Đorđe, bez obzira na svoje osobenosti, se nikada nisu uklapali u malograđanski srbijanski klišej, a kojem su svi Obrenovići bili tako bolno skloni, i zbog toga su uvijek u Srbiji ostali na neki način stranci. Njihova velika osobna hrabrost i viteštvo, bez obzira na određene karakterne mane moguće izazvane tom traumom, vjerujem da također barem dijelom vode porijeklo od odrastanja na viteškom Cetinju.

Aleksandru se možda može zamjeriti mnogo što, ali teško mu je predbaciti da nije bio hrabar čovjek i iskreni Jugoslaven, možda jedan od rijetkih dosljednih Jugoslavena koje smo imali u politici, vjerojatno i jedini. Kasnije je bio prisiljen žrtvovati Nikolu, ne dozvolivši mu povratak u zemlju. A što je drugo mogao napraviti u tom turbulentnom času? Je li to bila osveta za majčinu smrt i kakve je s tim veze imao Petar, možda nikada nećemo znati.

No, sve je to sad daleka prošlost… Čekaju nas nova iskušenja. Ostaje pitanje koje smo pouke izvukli… Bojim se nikakve, a ako jesmo, izvukli smo sve krive zaključke tako da ispred nas ne vidim ništa nego farsično ponavljanje krvave povijesti, a sve to zbog toga što imamo potpuno krive poglede na sebe i svijet. Dok se ne osvijestimo, neće ovdje biti dobra. No, bez obzira na sve, duboko vjerujem da će još za vrijeme ove generacije Jugoslavija biti obnovljena ponovo iz razloga „svoje nužnosti“ te da su velikim žrtvama, htijenjima i postignućima našeg naroda, najčešće usprkos djelovanju svoje tzv. inteligencije, u prošlosti udareni čvrsti i masivni temelji koje je današnjim političkim liliputancima, hvala Bogu i čast izuzecima, nemoguće ukloniti. No, žrtava će sigurno biti još, jer takva sudbina je jedina logika našeg karaktera. Teško mi možemo iz svoje kože…

Domagoj Nikolić je profesor na američkom koledžu, na ogranku Ročester Instituta za tehnologiju u Dubrovniku i nezavisni istraživač istorije Balkana.

Stribor Strasni