ne znam odgovoriti. Ili ne želim
ne vjerujem ni u što, zar bih baš u revoluciju vjerovao?
Radije ne bih niti izrekao ono što osjećam
ti događaji, bili oni mađarski ili europski, nemaju političkog razumijevanja. Zapravo na to pitanje ne znam odgovoriti. Ili ne želim.
Ne znam mnogo o tomu
Srđan Sandić: Kako i kada pišete? Kako komunicirate s idejom „Muza“?
László Krasznahorkai: Na ovo pitanje ne znam odgovoriti. Ili ne želim.
Melankolija otpora ironično raskrinkava ideju revolucije. Kakva je revolucija uopće moguća?
Ne vjerujem ni u kakvu revoluciju. Tȁ ne vjerujem ni u što, zar bih baš u revoluciju vjerovao?! Ali slušam one koji u nešto vjeruju. Samo oni su bitni. Bezvrijedan je onaj koji ne vjeruje ni u što. I ja sam sebi bezvrijedan.
„Rat i rat“ me je podsjetio na to kako i dalje svi tražimo tu „jednu rečenicu“. Predosjećate li „dolazak“ svojih rečenica?
Radije ne bih niti izrekao ono što osjećam nakon ovakvog pitanja. Zato bolje samo zamislite jednog čovjeka koji bježi glavom bez obzira.
Kako vidite i razumijete političku situaciju u Mađarskoj u ovom trenutku? U Europi? Kako to da su retrogradne politike ponovo zaživjele?
Što se mene tiče, ti događaji, bili oni mađarski ili europski, nemaju političkog razumijevanja. Zapravo na to pitanje ne znam odgovoriti. Ili ne želim.
Jeste li ikada zadovoljni svojim pisanjem? Kada kažete „roman je završen“?
Kako li samo izmislite ovakva pitanja?!
Kako je prošla Odiseja s vašim hrvatskim prijevodom?
Ne znam mnogo o tomu da je prevedena na hrvatski. Ali prevoditelji su u mom slučaju uvijek i stvaratelji – sigurno je to da s njima imam ogromnu sreću. Trebali biste znati, iako je očito: kada neko od mojih djela čitate na hrvatskom, znajte da nijedno slovo nisam ja napisao. Svako slovo, svaka riječ, i svaka rečenica je prevoditeljeva kreacija. Klanjam im se. Volim ih.
Berlin, kako izgleda, želi postati Europskim kulturnim centrom, međutim, izgleda da ne može biti čak ni centrom Njemačke…
Berlinâ je mnogo. I ja sam imao jedan, Zapadni Berlin, koji sam veoma volio, a izgubio sam ga zahvaljujući oslobođenju 1989/90. Zato jer su za tih velikih dana rukama i nogama rušili i uništavali Zid, a ja se sjećam kako sam probao u više navrata onamo otići i zamoliti ih, dragi moji prijatelji, ne rušite, ne uništavajte – mislim kako ovaj Zid mene štiti! Što li će biti sa mnom bez njega? Danas živim u jednom drugom Berlinu. Taj ne nalikuje ni na Bismarckov, ni na weimarski, a – naravno – ni na Zapadni Berlin. To je prvenstveno grad uređen za zabavu i razonodu; sada ni umjetnici ne dolaze ovamo stvarati, već samo prodati ono što imaju. A što bi i imali? Nemaju ništa. Ti umjetnici imaju samo pjesmu, samo skladbu, samo sliku, samo ples, samo performans. A po čemu je to posebno? Ni po čemu. To su parfemi slobode.
nema Zapadnog Berlina al tu je Beograd pored vode
Možemo li očistiti književni jezik od korporativnog i političkog diskursa koji se širi rječnicima poput kožne bolesti?
Jezik ništa ne može zatrovati. To je netko pretpostavio, dobro je zvučalo, ali uistinu nema nikakvoga značenja. Trovači mogu koristiti jezik, oni ga i koriste, ali taj jezik neće razoriti. Jezik nije na milost i nemilost moralu. Jezik je uvijek čist od morala. On je čista forma. Kako bi inače funkcionirao, kao kakva prljavština? Ili kao jedan povik? Ili pak kao jedan glazbeni ton? Što je moralno u tomu?! Nema smisla postavljati takva pitanja. Kad bi jezik bio kakav moralni entitet, tek onda bi bio izložen pogubnosti o kojoj govorite. Jezik je zapravo poput krvi. Odlazi, dolazi, uvijek je u pokretu, teče topla, ako je u dobrom stanju. Moral krvi?! Zar to ne zvuči glupo?
————-
László Krasznahorkai rođen je 1954. godine u gradu Gyula, u Mađarskoj. Zahvaljujući specifičnom književnom stilu, Krasznahorkai je stekao, poglavito na njemačkome govornom području, status gotovo kultnog pisca.
Hrvatski prijevodi romana i njegovo skorašnje gostovanje u Zagrebu bili su povod ovom razgovoru vođenom preko emaila.
ceo razgovor na http://www.mvinfo.hr/izdvojeno-razgovor-opsirnije.php?ppar=8284
P R E V R A T 